S drugog planeta ...

Malo sam razmišljala, jer sam trenutno u fazi totalne ljubavne praznine, da je konzumerizam upravo neka vrsta nadoknade za nepostojanje ljubavi. Naime, ako imaš barem nešto novaca, a nemaš ljubavi (ili svoje, ili ljubavi od partnera), onda najčešće odeš u trgovine, lunjaš i gledaš po izlozima, pa i kupiš eto nešto, da se malo razveseliš. Iako to kratko traje. Opet dolaziš doma u svoju samoću i svoj nedostatak ljubavi ...


(Autor nepoznat)

Dakle, prave ljubavi već odavno nestaje, i tu konzumerizam dolazi na vlast. Na žalost.
Ne znam je li to o čemu pričam samo sindrom žena, da se tješe kupovinom. Iako ne bih rekla, ima i toliko muškaraca koji evidentno nisu u stanju voljeti, pa se valjda tješe time što si kupuju razne tehno igračkice.
I opet se sve svodi na novac. Nemaš ljubavi - ajmo si nešto kupiti - a za to nam trebaju novci ...

Evo, konačno sam uspjela nešto sumirat, iako, nije to ni najmanje lako.

Da krenemo od par statističkih podataka. U anketi je učestvovalo 79 osoba, od kojih 45 žena, 23 muškaraca i 11 neopredijeljenih (zaboravili su zaokružiti spol). Nadalje, od tih 79 osoba imali smo 5 nepunoljetnih osoba, 10 osoba od 18 do 30 godina, 12 osoba od 30 do 40 godina, i 42 osobe preko 40 godina (da ih sve strpam u isti koš ). Njih 11 se nije dobno opredijelilo. Najmlađa osoba koja je ispunila anketu bila je curica od 6 godina, a najstariji muškarac od 82 godine.

Razmišljala sam što bi moglo biti ono što ljudima najviše fali i najviše smeta. Zanimalo me koliko je moje mišljenje samo moje osobno, ili je to i mišljenje i ostalih ljudi, i nisam se prevarila.
Dakle, ono što ljudima najviše nedostaje jest LJUBAV. Čak 21 odgovor od njih 79 glasio je ljubav. Ili dobrih 26%.
Ljubav je apsolut. Ljubav sama po sebi toliko je čista i lijepa, da njeno prisustvo automatski riješava sve druge probleme, odnosno, kada je istinske i prave ljubavi, problema jednostavno nema. Nije ni čudo da je ljubav najtraženija stavka.

Sljedeća bitna stavka u svakom su slučaju međuljudski odnosi koji se mogu nazivati raznim terminima, no sve se svodi na te međusobne odnose, koji su u današnjem svijetu u popriličnoj banani.
Pokušala sam te termine sortirati u grupe, jer bi inače sve bilo previše razmrvljeno. Nadam se da sam ih uspjela nekako suvislo složiti.
Odnose sam razdvojila u dvije grupe: odnos prema drugim ljudima kojih je odgovora bilo 13, i međusobno druženje i kontakt kao takav, kojih je odgovora isto bilo 13.

Zašto su nam odnosi tako rastureni? Zašto nam fali ljudskosti, kontakta, prijatelja? Dolazimo do toga da u svijetu u kakvom živimo, u tempu i prioritetima koji su nam nametnuti, jedni drugima ne dajemo ono što želimo.
Opet dolazimo do onoga, što sam na brojnim duhovnim ili inim predavanjima čula, budi prema drugom onakav kakav bi htio da je on prema tebi. Zašto nam je to toliko teško? Ego? Koliko je težak naš vlastiti ego. Jesmo li i to naučili u sistemu u kojem živimo? Ili je to jednostavno prokletstvo ljudskog roda kao takvog?
Što tu možemo napraviti?
Početi od sebe, voljeti, smijati se, družiti se, pomoći, saslušati, dati ...
Jedan osmijeh vrijedi više od novca, često puta ...
Slušati, čuti, odvojiti vremena, ne bježati od komunikacije, pogotovo ne sa voljenim, bliskim osobama. Smrt komunikacije smrt je odnosa.
Dodir, zagrljaj. Ljudi, zašto se toliko bojite dodira???
Zašto se bojite iskrenosti?
Iskrenost je jedan od temelja dobrih odnosa.
Samo je za jedan bod (7) ispod mira i tišine (8), koja ljudima očito prilično fali. Naravno, ljudima u gradskim sredinama. Anketa se radila u gradu.
Iskrenost - Biti iskren. Iskrenost je svima jako važna. Svi ju traže. A da li ju i daju? A kao još važnije, koliko smo u stanju prihvatiti iskrenost, prihvatiti istinu? Kao drugo, oni koji ju i žele prihvatiti, ali ne uspiju odmah u potpunosti, treba im samo malo vremena, koliko puta bivaju odbačeni, kažnjeni, prekoreni jer nisu nečiju iskrenost prihvatili bez riječi. Pogledajmo uvijek prvo sebe, a onda sudimo druge. Znam, to je teško, teško je u ključnom momentu izaći iz kože, stati sa strane i dobro pogledati i razmisliti. Ego, opet ego, ja, ja i ja ...
Kako uništiti ego? To bi trebao biti najvažniji predmet u školama.

Ostatak rangiranih odgovora za pitanje "Što ti najviše fali?" dajem u slijedećem prilogu, pa si pogledajte sami:



Zabava je jedna stavka koja je isto podosta tražena, pogotovo kod mlađih ljudi.
Ljudima fali zabave, iskrene, prirodne spontane zabave, daleko od konzumerizma, izvlačenja para, marketinga, interneta, medija. U ovom svijetu to nam nije ponuđeno. Ne kao prioritet.
Kako promijeniti društvene prioritete, kako promijeniti sistem?
Akcent bi trebao biti na podučavanju o svijesti, duhovnosti, ljubavi, prirodi, a ne materijalnom, manje tehnologije, više prirode, više duhovnosti.

Nadalje, iako se ova izložba bavila kritikom konzumerističkog društva i vladavine novca, novac se ipak pojavio u rubrici "što ti fali".
Fali novca? Činjenica jest da kad dođeš do takvog dna, da nemaš za osnovne životne potrebe, jer je svijet tako uređen, da svi nemaju pravo na to, onda nisi ni u stanju razmišljati dalje i više. No da li je uvijek tako? Postoje li duhovne osobe koje mogu raditi i praznog želuca? Ili za to treba ipak podosta vježbe da bi se do tog stupnja došlo?
Jesu li ovi odgovori o novcu samo dobra šala, ili su to oni protiv kojih se "borimo"? Ili su jednostavno došli do dna?

Nedostatak sigurnosti začudo je bio samo jedan odgovor. A zašto, zato što sigurnost automatski dobiješ kad imaš ljubav, kad imaš bliskost, zajedništvo, iskreni kontakt, poštenje ... To je moje mišljenje.

Djetinjstvo - isto jedan odgovor - a koji zapravo sadrži sve ovo što je navedeno u drugim odgovorima. Djetinjstvo - najčešće bezbrižno, veselo, sigurno, puno ljubavi.

Zdravlje - također jedan odgovor. Rekla bih zato jer je najčešći izvor bolesti zapravo poremećen duhovni i emotivni svijet, a kako nam u ovom svijetu u kojem živimo to neće biti poremećeno? Dakle, sredimo svoje duhovno emotivne komponente, i sredili smo i zdravlje.

Veselja, sreće i smijeha ne fali nam puno jer se unatoč svemu ipak smijemo, unatoč svemu, jer smo borci.



Ajmo sad vidit što nam smeta.

Potrefila sam, s izložbom. Ili je izložba utjecala na odgovore?

Najviše nam smeta upravo KONZUMERIZAM - materijalizam, trka za novcem, pohlepa ...
Nakon toga ide egoizam, sebičnost, neosjetljivost za opće dobro ...
U istom rangu je i bezobzirnost, bahatost, dvoličnost kao i politika, vlada, korupcija i slično.
Zatim buka, stres, nemir, a onda i sukobi među ljudima i nesložnost, itd.
Te laž ... laž, laž, laž ... svi nas lažu, mi lažemo svih, lažemo sami sebe, živimo u laži ...

Evo slikice pa vidite sami:



Ne bih sad previše analizirala pojedine stavke, samo bih se zapitala, gdje su začeci ljudskog materijalizma? Gdje su začeci egoizma?
Da bi problem riješio treba riješiti uzroke koji dovode do njega, a ne posljedicu, zar ne?

Da li je početak svog zla zapravo bio izum kotača, kao što sam nedavno čula negdje.

O duhovnosti se priča na sve strane, toliko je već udruga, grupa, pokreta ... i ne znam čega sve ne na tu temu osnovano, začeto, pokrenuto, ali sve to jako kilavo ide. Koliko god se tu ljudi trudili, opet ostaju duboko u egu, duboko u materijalnom, i prilično nesvjesni. Svaka čast izuzecima.

Odeš na sajam ezoterije (grč. ezotheo „nutarnji“) pa ti opet tamo svašta uvaljuju, prodaju, reklamiraju ... ma da ti se smuči ... sasvim isto kao u bilo kojem supermarketu.

Eto, tu smo di smo, dragi moji, počnimo od sebe.
Budi prema drugom onakav kakav bi želio da drugi bude prema tebi.
Mislim da je to dobar početak.

I evo još svih odgovora redom kako sam ih iščitavala. Godine sam izbacila zbog anonimnosti glasača, sugestijom jednog prijatelja.





Ovdje možete pogledati fotke sa otvorenja i radove:

Konzerworld

Za sve one koji nestrpljivo iščekuju rezultate ankete, kao i ja sama, objavljujem da je izložba zatvorena, anketna kutija preuzeta, no sad predstoji posao iščitavanja listića i sistematiziranja podataka za koje će mi trebati nešto vremena, tako da molim sve posjetitelje da se strpe (dan, ili dva) dok ne objavim podatke.
Zahvaljujem svima na ispunjenim listićima.

4.11.2011. otvorena je moja samostalna izložba "Konzerworld" u Galeriji Juraj Klović u Rijeci (Matije Gupca 4a).

Tko želi izložbu može razgledati do 18.11.2011. Radno vrijeme galerije je: pon-petak 10-13 i 17-20 h, subotom 10-13 h, nedjeljom zatvoreno.

One koji ne mogu doći na izložbu, a voljeli bi sudjelovati u mojem istraživanju u obliku ankete, koje se radi u sklopu izložbe (ankete i anketna kutija nalaze se na izložbi), zamolila bih da odgovore na anketu pošalju na moju e-mail adresu starfish00x(AT)yahoo.com, na čemu bih vam bila vrlo zahvalna, a anketa ide ovako:

Spol: M ili Ž

Godine starosti: _______

1. Nemojte puno razmišljati nego napišite ono što Vam prvo padne na pamet:

Čega Vam danas u ovom svijetu najviše fali?

2. Opet nemojte puno razmišljati nego napišite:

Što Vam u ovom našem svijetu najviše smeta?


Odgovore na pitanja, pošaljite mailom, a rezultate ću objaviti na blogu nakon zatvaranja izložbe.


Evo par fotki sa otvorenja izložbe:










Foto: Danko Radić

Fotke radova stavit ću nakon zatvaranja izložbe.

E sad, kako je izložba gotova, barem u Rijeci, evo fotki:

Konzerworld

Podnaslov: Moj alpinistički tečaj

Ne obećajem nikome da ću sad opet nešto redovito pisat, ali evo, kako se nasložilo ponešto upita da zašto više ne pišem, odlučih opet nešto natrkeljat ...

Di sam bila od zadnjeg posta? Duga priča ...

U međuvremenu je bilo sveg i svačeg, ali tko bi sad sve o tome, no ono čime se najviše ponosim jest to da sam, u svojoj 44-oj godini završila alpinistički tečaj.
Pa ćemo par slika i riječi o tome.

To je bilo prošle jeseni. Gdje - u RAK-u - Riječki Alpinistički Klub, odnosno, tečaj sam završila kod njih. Moram priznat da prije tečaja nisam pojma imala što zapravo alpinizam jest, iako sam planinarka već dugo, sve mi je to nekako bilo nedefinirano, penjanje, aplinizam, visokogorstvo ... ali sad mi je konačno sve jasno.
Premišljala sam bi li išla ili ne, i u jednom času skoro sam odustala, pomišljajući na hrpu ljudi, i to uglavnom mladih, i mene staru babu, autističnu kakva već jesam ... no onda me moj prijatelj Stanko, koji sad još pedalira negdje prema doma (više o tome), nagovorio da ipak odem na tečaj. Da on nije išao i nagovarao me, možda ne bih otišla ni ja. Druga stvar je bila ta što ja sebe zaista nisam ni u ludilu vidjela na stijeni, da ja visim po stijeni, penjem po njoj i izvodim sve te ludosti. Ekipu koju sam do tada viđala kako penje smatrala sam luđacima i frikovima ...
E ali stvari se kod mene znaju neočekivano promijeniti ...
Pa je tako bilo i sad.

Evo naše prve vježbe na Kamenjaku:


A ovo je moj prvi absail ikad, koji mi je kasnije postao jedno od omiljenijih stvari.


Pa smo onda išli i na umjetnu stijenu, jer smo imali loše vrijeme, a to je bilo posebno iskustvo. Prvi puta mi je bilo grozno teško, jer su svi smjerovi tamo prilično teški, a poslije je već nekako išlo, iako još mnoge stvari tamo nisam riješila.


A onda smo krenuli u Velu Draga na Učki, jednu od posjećenijih penjačkih destinacija u našoj okolici.
Ja se pentram na sportskom smjeru:


A na red je bome došao i Toranj u Veloj Dragi, što zaista nisam ni sanjala da ću ikad napravit, pogotovo kad sam viđala prije ekipu kako se pentra po tome, i što mi je izgledalo abnormalno teško, suludo i nešto što ne bih mogla ni u snu napravit.
E pa eto, jesam.
Jest da mi je prvi put bila takva neopisiva frka, jer je ispod tebe ponor, pa iako si osiguran, svejedno te je strah do besvjesti, ali eto, prošla sam, preživjela sam, pa i kao prva (prva u navezu).

Stanko (desno) penje Toranj - Jugozapadni smjer:


Ekipa na Tornju:


Ja na Tornju!


Na neke vježbe išli smo i po dva dana, uz spavanje u vrećama sa i bez šatora, kao i ovu u Veloj Dragi, a navečer su bili neizostavni roštilj, piva i zezancija ...



Pa smo bili malo i u Rovinju:



Ekipa tečajaca u Rovinju:


Jedan od naših instruktora - Frleta:


Ja se pentram u Rovinju:


Ubrzo je došla na red i Paklenica, Hrvatska najpoznatija penjačka destinacija, sa dobro poznatim Anića kukom te brdom alpinističkih smjerova, tzv. višedužinaca, pored sportskih smjerova kojih također ima.

Naš logor u Paklenici:


Ekipa na sidrištu (tu nas je malo ćapala kiša):

Priprema absaila (spuštanje po užetu).

Kolegica tečajka Ana i ja na vrhu smjera:


E a onda je brzo došlo i polaganje.
Polaganje se sastojalo od praktičnog dijela i teoretskog dijela. Jedan dio teoretskog dijela pisali smo kao pismeni, a drugi dio smo odgovarali na licu mjesta na terenu - vezivanje uzlova i slične stvari.
Praktični dio sastojao se od penjanja i pokazivanja svega onog što se u penjanju treba znati, odnosno što smo naučili.

Tu smo polagali, na Kamenjaku kod Rijeke.

Penjali smo smjer od dvije dužine gdje smo morali pokazati znanje osiguravanja, izrade sidrišta te absaila, te na sportskom smjeru znanje izrade alke, ukapčanja kompleta i slično ...

Kod polaganja a i prilikom cijelog tečaja od pomoći je uvijek bio i Stanko Gilić, naša riječka penjačka legenda, koji penje i nakon svojih 80 godina te moždanog udara.


Bilo me je gadno strah hoću li sve izvesti kako treba, no ipak sam uspjela i položila.
I sad sam aplinistica pripravnica.
Naime, zvanje alpinista ne dobiva se položenim tečajem, već tek nakon ispenjanih podosta smjerova i alpinističkih destinacija.

Ekipa RAK-ovih tečajaca jesen 2010. godine:

Dugo me nije bilo, a onda, čuvši jednog frenda kako govori da rado dođe pogledati moj blog, odlučih staviti novo dešavanje. Pa da ima što nova za gledat.

Na ovu koloniju bila sam pozvana sasvim slučajno, ali sve lijepe stvari u životu se zapravo dese slučajno.

Vraćajući se sa izložbe minijatura u Grižanama, gdje je izložila i moja kolegica slikarica Marinka Premuš, na moje iznošenje osobnih životnih problema i frustracija, Marinka kaže: Ajde za vikend s nama na koloniju u Bakar, to će te oraspoložit! Nazove organizatora i sve sredi! U čas posla. Strašna žena!

I bila je u pravu.

Kolonija je bila super, i toga bi zaista trebalo biti češće u mom životu.

A sad malo o koloniji ...

Organizator kolinije već dugo godina je umjetnik Nenad Petronio, koji u Bakarskom kaštelu ima smješten atelier.

U Kaštelu se dešavala i kolonija, za razliku od prethodnih godina gdje je kolonija navodno bila ranije, i na otvorenom.

Kaštel:

Od Likovna kolonija Bakar 2009

Koji je izvana obnovljen, no na žalost ne i iznutra. Ne još ...



Kolonija je trajala tri dana, no ja sudjelujem samo dva, jer sam u petak bila sa svojim đacima na izletu u Zagreb.

Upadamo unutra, a tamo umjetnici već rade punom parom:



Marinka Premuš - Zlatko Stančić - Josip Ferenčak:


Alma Stančić:


Ljubomir Radovančević:


Ja idem prvo van izvidit situaciju, napravit par skica, okinut par fotki ...











Na kraju sam se odlučila da će prva slika biti na ovu temu:



Svidio mi se luk i oblik ovog "baškota".

Vraćam se nazad i prianjam na posao ...

Nas je pak došao posjetiti gradonačelnik grada Bakra, Tomislav Klarić, koji je, pretpostavljam, "sukrivac" ovog dešavanja.



Komentira se stanje Kaštela iznutra, što će se sve morat radit, i koliko će to kooooooštaaaaaattttt ...



Umjetnici i dalje marljivo rade:

Josip Ferenčak:


Zlatko Stančić:


Anton Hriberšek:


Marinka Premuš:


I ja sam počela svoj "Baškot":


Alma Stančić:


Pauzu smo napravili za ručak, u Bakarskoj konobi, gdje su nas zaista vrhunski počastili.
Preporuka svima!

Nakon još malo slikanja, pauzu smo napravili i navečer, gdje smo se fakat najeli ... ... i napili ...

Moj je Baškot na kraju završio ovako:


I zajedno sa drugim slikama:



Ostale slike:



Pošli smo doma, nastavljamo sutra.

Drugi dan (meni), a zapravo treći, nastavljamo sa slikanjem. Zadnji je dan pa se radi samo do ručka, a onda je odlazak i završetak Kolonije.
Na žalost, jer ja sam se taman ufurala ...

Danas odlučih radit ovu sliku:



"Postavljanje" slike:



Slikanje:





Evo nje napola gotove:



U nedjelju nam se pridružila i Darja Gudac:



Kao i Tomislav Pavletić, Pjer Milohanić i Marijan Blažina, iako, nisu radili s nama već su donjeli svoje slike.

Tomislav Pavletić i Nenad Petronio u Nenadovom atelieru u Kaštelu:



Petronievo djelo:



Nenad Petronio, glavni "krivac" za ovu Koloniju :



A onda su me malo ćopili između sebe i počastili me finim šampanjcem, na što se nisam uopće bunila :



No ručak se brzo bliži, valja dovršit sliku, i evo je! Nazvana jednostavno "Plavi":



Slike smo stavili u jednu prostoriju, na hrpu:











A sad malo unutrašnjosti Kaštela, prije renovacije koja će se jednog dana desiti:





Marinka Premuš u unutrašnjosti Kaštela:









Pri odlasku na ručak još sam malo fotkala Bakarske motive:

















I sad konačno ručak.

Bome, već smo i ogladnili. Slikanje iscrpljuje, vjerovali ili ne.



Danas je na meniju bila ribica. Finoooo! Jer obožavam papati ribicu. Iako, tu se onda osjećam kao kanibal , ja riba, a jedem ribu.



No dobro, što je tu je ...



Što se mora nije teško.



Pozdrav od mene, i Nenada,



sa nadom da se vidimo i sljedeće godine.

I evo još jednog Ex-temporea u Grožnjanu, a taj se iz više razloga ne propušta.

Krenule smo Sanja i ja, a Silvana će doći kasnije, dok joj mi nosimo slike.

Od Groznjan 2009

I dok smo postavljale slike, došla nam neka gospođa i pita može li ona s nama. Pa joj mi stavile sliku, pa ošle na kavu, i mic po mic, skompale se kao da se znamo sto godina.

Naše slikice:



Silvanine i tetke Nerke - dolje desno:



Moje:



Tetka Nerka i Sanja:



Muzičari dolaze na stage, a muzika je uvijek jako dobra.



Mi šetamo okolo i gledamo slike ...













Pasića je bila sva sila ...



A i maca.



Pogled udesno:



Pogled ulijevo:



Pasići, mace, djeca i ostalo ...



A onda je naletio naš stari poznanik Dejan, i odmah smo ukrstili fotoaparate.



Pa je trebalo čagod ić popit ...



Pa druga čaša, pa treća ...



A onda i čagod pojist, na prekrasnu terasu u Grožnjanu.

Tetka i Sanja:



Pa smo onda krenule na degustaciju vina, tartufa i ostalih delicija, a svakavih lipota usput ...



Degustacija:



Još degustacije ... (u pozadini Zigante i Lupino )



Ovo je atrij gdje se toči i degustira vino.



Degustiram!



Degustiraju i Tetka i Sanja.



A onda je neoprezni Lupino prišao blizu i završio s onu stranu mojeg fotoaparata.





Pa mi se onda počela tu prešetavat ova teta sa lepim nogicama ...







A onda sam još na putu za proglašenje ćopila lepog Luku da se fotkam i s njim.



Nagradili, naravno, nisu niš lijepo, i što mi se bar malo svidjelo, jer, u žiriju je bio jedan od umjetnika, kojeg kad vidiš da je u žiriju, znaš da će sve nagrade ići samo njegovim poznanicima i prijateljima. He, he. Neću spominjati ime, ali zna već dosta njih o kome se radi.

Svojedobno sam, u Bujama, tako popušila nagradu koju sam po svim ostalim članovima žirija, trebala dobiti, ali on ih je silom uvjerio da nagrade trebaju dobiti njegovi prijatelji, a ne ja.

Eh, da je birala ova maca sigurno bi bilo pravednije:



Vidite kako li je samo zagledala rad!



Baš sve je dobro, dobro provjerila ...

Evo mene nakon proljetnog sna, da nešto objavim, teko toliko, da se ne skupi previše paučine ...

Pa potaknuta predivnim slikama vrta Ježića Bodljice odlučih i ja staviti par slikica našeg vrta.

Ne razumijem ljude koji za poslove u vrtu i vrt kažu da su gubljenje vremena i gnjavaža, zaista ne razumijem.
Umjesto da sjedim u kafiću i srčem kavu ili pred televizorom buljim u program i reklame, radije malo vremena posvetim vrtu.
Em je rekreacija, em je na kraju lijepo, a i korisno.

Ne uređujem vrt sama. Tu su i mama i tata, koji doduše vrt osim što uredi, bome i uneredi (uvijek taj alat koji iza njega ostaje ... ah ti muški ... ).

Za početak moja terasa. To je samo moje, moj ulaz u stančić i moja briga.

Kupila ja stol i stolice neki dan.

Od Vrt

Pločice tek trebaju 'sjesti' na pod.

Malo začinskog bilja:





Kamenčići s rupama koje sam ugradila kraj ulaznih vrata.





A sad vrt...

Hortenzija koje moja mama toliko voli:



Tata voli i poljoprivredu.
Rajčice:



Krastavci:





Ja volim začine ...

Menta:



... i bonsaije.

Moji pokušaji bonsaija. Drvca u training potovima:





Ovi su mi se malo osušili, ali možda ih uspijem izvući ...



Još vrta ...





Jedna posebna hortenzija sa sasvim neobičnim cvjetićima:



Grimizna hortenzija:



Još vrta ...




Palme i oleandri:





Pampas:







Ulaz u kuću:



Poljoprivreda treba kompost. Tatino kompostište:



A svaka kuća treba macu. Naša Ćufi, u 10 h ujutro:



I tri sata kasnije :

Sa par dana zakašnjenja, ali evo ukratko, par fotki sa otvorenja izložbe.

Naziv izložbe je "Klovićevim tragom" - Suvremena minijatura i slikarstvo malog formata (u povodu 510. godišnjice rođenja i 430. godišnjice smrti J. Klovića).

Juraj Julije Klović (Grižane 1498. - Rim 1578.) je poznati renesansni minijaturist našeg podrijetla, iako je živio i radio u Italiji, gdje se potpisivao sa Julius Clovius Croatus.

Autorica koncepcije, selektorica radova i kustosica projekta je Višnja Slavica Gabout, a sve pod organizacijom Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeka, čiji sam član.

Otvorenje izložbe bilo je 21. travnja, a izložba ostaje otvorena do 5. svibnja 2009. u galeriji Juraj Klović, M. Gupca 4a, Rijeka. Radno vrijeme: 10 do 13 ili od 17 do 20 sati.

Izložbu su otvorili predsjednik HDLU Rijeka, Damir Šegota, i selektorica izložbe, Višnja Slavica Gabout (kraj njega).



Sa izložbe:









Moaj kolegica Silvana Konjevoda kraj svojih radova (akvarela):



I konačno ja, kraj svojeg Ulovljenika.



U lipnju se izložba seli u Grižane, rodno mjesto Jurja Klovića, u galeriju Stara škola.

Uskršnje praznike provela sam na otoku Silbi, a gdje drugdje. Sreća da mi profesori imamo bar te praznike, jer od plaće nam slaba vajda ...

Bralo se šparoge, kosila se trava, radilo se po kući, skupljale školjke i kamenje na plaži, farbale šalice za ljeto ... itd, itd.

Evo par fotkica proljetnog ugođaja na otoku:









Kako smo na Silbu išli autom i trajektom preko Lošinja, tako sam se i vraćala. Auto je naravno ostao na Lošinju, jer je Silba, na svu sreću, otok bez auta, ali na žalost, otok sve većeg broja traktora.

U povratku je bilo u planu, usput, popeti se na Sis, brdo sa pečatom Hrvatskog planinarskog saveza.

Trajekt bi trebao stići na Lošinj oko 16 h, ali uvijek je bar malo u zakašnjenju. Plan je bio stići što prije do račvanja ceste za Beli, otkud se kreće na Sis, a onda probati uhvatiti trajekt sa Porozine, u 19 sati. Ako to ne uspijem iz Meraga idu i kasnije, tako da straha da ću ostati na Cresu, nije bilo.


Cesta je prilično pusta, jer nije sezona, što je zapravo predivno, tako da podno Sisa stižem oko 17:30.

Parkiram auto:



Markacija je tamo, putokaz isto, piše 45 minuta do vrha.

Pogled prema Sisu:



Ja naravno opalila doslovce šprint, ne bi li stigla na trajekt u 19.
Staza je dosta strma, ali ne dam se ja.



Nema žive duše, po stijenama skačemo samo ovce i ja. ;)



Pogled putem:



Malo kamenja:



Dalje prema Sisu:



Ljudi moji, jel' znate da je tamo predivno!!!! Koji mir, tišina, ljepota, mirisi ... Blaženi otoci van sezone!



I evo me na vrhu!



Gledam na sat - 23 minute! He, he ...

Sis je na 639 metara, ali tek malo dalje je zapravo najviši vrh Cresa, Gorica (648m), koji ovaj put nisam obišla zbog žurbe na trajekt.

Jedna fotka:



PS. Dragi mi je ovdje rekao da sam zauzela Tuđmanovu pozu, na što sam se zgrozila. Fakat. Ali htjela sam pokazat kako se pobjednički osijećam ...

Pa još koja:





A onda trčanje nazad.



15 minuta!

Heh, sad mogu i pješke do trajekta!

Vozim ja prema Porozini, kiša sve nešto hoće neće, ali srećom nije mi padala dok sam penjala, i već negdje blizu Porozine vidim ja lika uz cestu kako trči. Nije mi baš izgledao kao jogger, pa ja stanem, otvorim prozor i pitam treba li prijevoz. Tip me je čudno gledao, valjda nenavikao na takvo ponašanje, nešto promrmljao da on tako često ide do tamo gore nekog sela i da hvala, ali ne treba.
OK, kažem ja, pozdravim i nastavim dalje.

Porozina nije bila daleko.
Stanem u kratku kolonu za trajekt, kupim kartu, i uto vidim lika kako dotrčava. Krenem prema njemu želeći mu se ispričati što nisam skužila da zapravo joggira, a on meni mahne i kaže: Odite na pivu!
Skužila sam onda da tip ima tamo kafić, on i žena mu, ona sada radi, a on ima slobodno, pa se išao prošetati, a trčao je zato jer nije htio da ga ulovi kiša.

Pa je rekao da mu se nikad nije desilo ni da mu muški stane i pita treba li prijevoz, a kamo li žena, i tako sam zaslužila pijaču.
Neki lokalni 'ridikul' nas je zabavljao, dok sam ja ispijala kaficu i čekala trajekt.

Ubrzo počinje padati par kapi kiše, a vlasnik kafića odmah do vrata i zgraža se: Evo, skoro me ulovilo, vidi koja kiša!!!
A ja gledam, gdje je ta kiša???? U Švedskoj to ne bi ni primijetili!

Ukrcaj počinje, ja ko ja, kartu negdje zametnula, pa sam još imala šou traženja karte pred "kondukterom", što je on vrlo mirno i ljubezno promatrao, puštajući aute iza, a onda kad sam našla, rekao: Eh, dešava se! Ajde, bar je bio OK.

I tako ja već skoro pred Rijekom, praznici završili, a bome, bilo je lijepo. Joooj, baš je super putovati, uživala sam na Silbi i Cresu, u toj prelijepoj "pustoši"! :)))